/

Dodje tako period kako nikako ne umem sa zivotom. Cudan je, izuzetno slucajan i ne moze se nikako pripitomiti. To sam naucio. Ne znam ni sta bi trebalo on da predstavlja. I sve vise verujem da to niko ne zna, nego se samo prave da znaju. Kad god me pitaju: “Sta radis u zivotu?”, ja ne umem da odgovorim. Promrmljam nesto genericno o poslu od 9 do 5, nesto bez duse, cisto da odu. Ali to nije zivot. Niti volim ikome da pricam o zivotu. Ipak razumem njih i zasto me to pitaju.
Pitaju me jer ni oni ne znaju i pokusavaju da saznaju. Uzaludno je traziti smisao zivotu, jer on ne postoji da bi mi njega odgonetnuli vec iskoristili, ziveli. Zivot je sve. Zivot je cesto i pronalazenje sebe u svemu i u ovom svetu. Svako luta na svoj nacin, nema veze da li luta nogama ili luta u glavi, bitno je da luta. Nekome nije zivot ni samo lutanje. Neko, negde, ostane. Zivot je, valjda zapravo, od svega po mnogo. Neke stvari prevagnu, neke ne. Ti nastavljas dalje. I to je mozda najbitnije znati. Nastavljati dalje. Lutati. Nikad ne stati. I mozda, negde, jednog dana ostati.

mr_brightside
I've got the eyes of melancholic king, but all I've gotta do is smile.

Komentariši